30 godina se moglo vidjeti oca Lina kako ide od stare Parme do Oltertorrentea, prepun svežanja, svaki dan trčeći gore – dolje po skalama na kojima su sjedili siromasi, prosjakinje i njima slični.
“Ako bi prihvatio objed u kući bogataša, veoma brzo bi se ispričao rekavši da nema apetita, ali bi se s obiljem poslužio pomalo od svega. Svi su to znali. Nakon toga molio bi da ponese jela sa sobom. U džepu je uvijek imao uljani papir u koji bi zamotavao odreske, kokoš, priloge, sir, kruh, povrće. Sa sobom je imao i bočice za vino i za ulje…” Nakon toga bi prešao potok. Odlazio je bolesnicima, udovicama sa gladnom djecom donoseći ono što bi njemu preteklo ili što bi mu bogataš dao da ponese, sve veoma lijepo zapakovano. Iz džepova svoje svećeničke odjeće – mnogi svjedoci potvrđuju ovu priču – vadio bi namirnice, no prije njih bi izvadio pijat, čašu, pribor za jelo i salvete, nahraniti siromašne jedna je od najdelikatnijih avantura.
“Čini mi se kao da ga još vidim. Bio je ružan kao strah, ali njegov osmijeh i njegova ljubaznost su ga činili simpatičnim. Da ste barem mogli vidjeti sreću oca Lina… osmijeh koji je imao na licu dok bi vadio sve namirnice iz džepova… Izgledao je kao da ima lice anđela”. (Lino Bertinelli)
Otac Lino bi pripalio cigaru koja je već imala slomljen vrh i krenuo prema sljedećem siromahu. Siromašan je onaj tko je sam i bez nade osim intervencije jednog tvrdoglavog fratra.
Punio je džepove do vrha zahvaljujući milosti i praznio ih do zadnje mrvice u drami jadnoga grada.