“Njegov dan je bio bez kraja. Trebalo se brinuti o zatvorenicima i o njihovim obiteljima; o mladima iz popravnog doma gdje, onaj tko je ubio majku, imao je fratra za oca; o bolesnima, umirućima, obiteljima koje je pogodila bilo kakva drama, starijim i nemoćnim osobama. Posvuda je pješačio u poderanim sandalama. Noću je veoma često radio u Crvenom Križu jer se žene nisu mogle zadržati u hodnicima. Sjedio bi budan u stolici sve do prvih zraka sunca držeći bolesnika za ruku. Zatim je odlazio u crkvu: vidjeli su ga kako moli Via Crucis i recitira svoj brevijar. Na ulicama je prolazio sa krunicom u rukama…”
Njegov život je bio poput puta bez odmora, podijeljen između molitve, zrnaca krunice, slavljenja euharistije; a prije odlaska na počinak ostajao bi klečeći satima, iako iscrpljen od velikih napora.
“Otac Lino, jedne zimske noći, se vraćao u Certosu, nekoliko mjeseci prije smrti.
Imao je astmu koja je tada već bila uznapredovala, iscrpljen od puta, pokuca na vrata da se malo odmori. Glava obtelji, gospodin Gabrielli, bio je oduševljen što je vidio oca Lina bosonogog i sa mokrom odjećom na svojim vratima te ga je pozvao da uđe: rekao je ženi da spremi juhu i na kraju ga je pozvao da ostane prespavati jer je otac Lino bio u veoma lošem stanju.
Otac Lino je prihvatio i oko 10 sati navečer se povukao u svoju sobu.
Sljedeće jutro, oko pet sati, gospodin Gabrielli je, vidjeći upaljeno svjetlo, otvorio vrata sobe i ugledao oca Lina kako moli, a krevet je bio netaknut.
Molio je sedam sati bez prestanka. To je bila njegova snaga”.
Samostan, bolnica, skale, neprospavane noći, jaka kava, cigareta, krunica, policija, svežnjevi, mjenice, brevijar… to je bio njegova beskrajan dan koji se može pretočiti u riječi: “Gospodine, da nema tebe, kako bih živio ovaj život?”