“18. svibnja 1924. godine cijeli grad je bio pokrenut na neobičan način: ljudi svake dobi, u svim stanjima, su odlazili samo prema jednom cilju: crkvi SS. Annunziate. Na mostu koji spaja stari i novi dio grada, nastavila se procesija. U samo nekoliko sati, sve su susjedne ulice bile prepune ljudi. U jednom trenu vrata hrama su se širom otvorila i prvi je izašao fratar koji je nosio križ, zatim zbor koji je pjevao psalme i, na kraju, kovčeg prekriven cvijećem. Tada se začuo zbor glasova koji je molio: «Ostani oče Lino! Ne napuštaj nas!» Ožalošćena molba je bila popraćena plačom. Izgledalo je kao da je u onom kovčegu bilo zatvoreno srce Parme.”
30 000 ljudi je sudjelovalo na njegovom pogrebu, siromašni i bogati, svećenici i prostitutke, bivši zatvorenik i upravitelj, cijela Parma je pratila skromnog fratra na posljednji ovozemaljski počinak na gradskom groblju, gdje su odmah sa desne strane ulaza, na grobu podignuli sliku u bronzi, koju čuva tisuće upaljenih svijeća.