012
Iako nije rođen u Parmi, poznavao je dušu svakog tko je od tamo, bolje no itko.Ulazio je u sve kuće i bio dobrodošao sa povjerenjem svaki put. Nije bio učen a uživao je prijateljstvo sa učenim ljudima, bio je siromašan a bogataši su ga pozivali u svoje kuće, za siromašne je bio brat a očajnima je predstavljao nadu.

Bilo je i onih koji nisu razumjeli njegov način djelovanja; u sebi je imao ono «nešto» što ga je razlikovalo od ostalih: Milost. Uvijek otvorenu i veselu Milost koja je od njega učinila proroka i prethodinika novog vremena.



SULLE ORME DI PADRE LINO

Documentario a cura di Giancarlo Gonizzi, promosso dalla Associazione Amici di Padre Lino


Mali Alpinolo, sin državnog činovnika u austro – ugarskom carstvu, rođen je u Splitu 30. kolovoza 1866.Dobio je francusko prezime Maupas jer mu je otac rodom iz bogate francuske obitelji koja se preselila u Dalmaciju za vrijeme Napoleona, ali je u duši bio talijan. Njegova majka, Rosa Marini iz Avezzana, pokrajina Abruzzo, je bila umjetnica od koje je naslijedio želju za životom, unutarnje bogatstvo, ljubav prema svim bićima te sposobnost da prepozna dobro koje se nalazi u svakoj osobi.

Nakon završenog novicijata kod franjevaca u Kopru, 1882. godine oblači redovničku odjeću te četiri godine kasnije, nakon završenog studija, iako protivno volji poglavara, napušta samostan i vraća se obitelji. Stupio je u službu carinskog stražara te se naredno razdoblje u njemu definira kao zanos i lutanje što je ostavilo gorke rane na njegovoj duši, ali i prihvaćanje bilo kojeg oblika zbunjenosti.

1888. godine, zahvaljujući potpori strica Mons. Pietra Dioma, zadarskog nadbiskupa, ponovno ulazi u red Mle Braće pod imenom fra Lino te nakon ponovljenog novicijata, ovaj put u Italiji u samostanu Fucecchio u Toskani se zaređuje za svećenika u Riminiju 30. studenog 1890. godine. Nedugo nakon toga spremao se za misiju u Albaniji ali ga je spriječilo pogoršanje vida za što je bio upućen u Bolognu na duži oporavak.

Odavde, kao da je bio vođen misterioznom rukom, otac Lino, nakon skoro dvije godine boravka u samostanu u Cortemaggiore, 18. lipnja 1893. godine, kada je imao navršenih 27 godina, odlazi u emilijanski grad gdje je ostao i djelovao sve do smrti.

Parma, izgubljeni sjaj i slava glavnog grada male padanske pokrajine, sa ujedinjenjem Italije postaje jedna obična provincija kraljevstva, grad prepun socijalnih i ekonomskih nemira te jedan od gradova sa najjadnijim i najsiromašnijim četvrtima u kojima su vladale uši i tuberkuloza, glad i razbojništvo.Otac Lino dolazi u župu crkve SS. Annunziata, koja se nalazila u središtu siromašnog Oltretorrenta, gdje je obavljao dužnost kapelana. Kroz kratko razdoblje se pokazao skroman i sramežljiv te je kao takav postao najpopularnija osoba u gradu.

Autentični franjevac je bio pokrenut beskrajnom milošću koja mu je služila kao svakidašnji poticaj da pomogne braći kojoj je to najviše trebalo. Tako je počeo svoj brižljiv i konstantan rad u potrazi za približavanjem siromašnima, neukima, djeci, i svima ostalima koji su izlazili iz okvira civilnog zakona toga doba.

Nakon što je bio imenovan kapelanom u zatvoru Sv. Frane (Carcere di San Francesco) te postao duhovnim ocem štićenika popranog doma Lambruschini, žrtvovao se za one koji su ga trebali, odrekavši se hrane i sna za svoje siromahe te vodeći život koji ga je veoma brzo doveo u preranu starost.

Umro je u tvornici tjestenine Barilla 14. svibnja 1924. godine kada je tražio od svog prijatelja Riccarda Barille pomoć za posao za jednog momka koji je bio nezaposlen.

25. srpnja 1942. je u biskupskoj kuriji u Parmi, započeo proces beatifikacije oca Lina, koji je u travnju 1999. proglašen blaženim.