Uspomena na oca Lina je zapisana u srcima parmežana. No postoje rijetke slike koje nam prikazju njegov život i apostolat.

 

Bio je ljubazan prema svima i uvijek je bio vedar, ponekad se čak i šalio a njegovo duboko sudjelovanje u svakoj boli nije mu urezalo intimni osjećaj nade koju je znao nametnuti svima


On nije čekao da ga dođu tražiti: bio je prisutan gdje god je bio potreban, govorio je u kućama, gostionicama. Na cesti dok je hodao prenosio je riječ Božiju kamo god je postojala i ona najbeznandnija potreba.


Njegova redovnička odjeća je bila stara i poderana, njegove sandale su bile poderane, bio je mršav jer je svoj kruh davao drugima. Bio je nizak i krhak, njegovo lice je bilo izduženo, kao da je izrezano nožem, oči prepune sjaja, iako pomalo razroke. 


Otac Lino: čovjek među ljudima, poklonio je svoju naklonost onima koji su bili posljednji, sa kojima je podijelio težinu života, miris prašine, zajedljiv znoj nepravde.


Bio je glas nijemih, govorio je gestama, umirujućim, univerzalnim jezikom bratstva. Poštovao je jedinstvo svakog čovjeka. Predao se svima, primajući svaki djelić istine bez da je osuđivao.


Bio je čovjek na granici, nalazio se je sa svake strane granice ali i prepreke.


Visio je o milosti, konjugirao je glagol voljeti u svim vremenima i načinima koje je poznavao: netko ga je izmislio sa lukavošću, netko intuitivno, ali uvijek nježno.


Svima je pokazao Boga koji ima ruke za ljubav, noge za ljubav, srce koje može da beskrajno voli.


 

Pješačio je, pješačio i pješačio. Za druge, za svakoga posebno. Ponosan hram njegovog hoda, cesta na kojoj je tražio kutove i raskrsnice. Nasmijano čelo, anđeosko lice.


Nikada se nije popeo na propovjedaonicu da održi propovijed, već je pješačio i pješačio, uvijek i isključivo za druge, pješačio je uz onoga kome je trebala pomoć.


Otac Lino se štuje kao svetac čak i od onih koji ne vjeruju jer on je postao svetac živeći svoj život, ne u pustinji, već kao čovjek među ljudima.
Baldassarre Molossi



Smrt ga je pretekla na putu. Pri užurbanom koraku – čovjek ne može čekati – je ležala njegova proročka propovijed. I svi su je razumjeli. Bez potrebe za riječnikom.


Bio je kao osoba koja se sastojala od milosti. 30 godina je širio svoju franjevačku dušu po svim jadima. Siromasi i bogataši, činovnici i zatvorenici, obrazovani ljudi i ljudi iz običnog puka su ga čuli kako im govori od gore da je ljubav ta koja uvijek pobjeđuje.
Natpis na grobu oca Lina